RCR: Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta stvaraju poput glazbeničkog trija - dijeleći zajedničku kreativnost. Svoj rodni kraj, grad Olot u pokrajini Gironi na sjeveru Katalonije, napustili su tek za vrijeme studija u Barceloni. Vulkanski krajolik ispod snježnih vrhova Pirineja pozadina je i polazište njihova rada koji je u stalnom dijalogu s prirodom. Vrijeme koje spokojno teče i tišina krajolika određuju njihov stvaralački proces. Uvijek polazeći od mjesta, oni strogom metodom racionalizacije i redukcije, neprekidno tražeći suštinu u svakom projektu, dolaze do prostora jasnoće kojim vladaju svjetlost i transparentnost. Iz malog svijeta Girone RCR su već iskoračili u onaj veliki koji ih okružuje - sljedećih godina ćemo o njima sigurno još mnogo čuti.
ORIS: Živite i radite tamo odakle potječete. Koliko je na vaš rad utjecalo mjesto na kojem živite, vaše porijeklo i korijeni (prirodni okoliš, kulturno nasljeđe, tradicijska arhitektura)?
RCR: Svaki kreativni rad u vezi je s temperamentom i karakterom osobe, kao i, u krajnjoj liniji, s njezinom osobnošću. Oblikovanje tih parametara ljudskog ponašanja djelomično ovisi o kulturi okoline. Citirat ćemo Joséa Antonija Marinu1, španjolskog pisca kojem se divimo: “Za odgoj jednog djeteta potrebno je čitavo pleme”.
Ukoliko se složimo da je čovjek klimatsko biće, onda se mi u širem smislu nalazimo unutar sredozemnog područja, a u konkretnijem je naše okružje vulkanskog karaktera. U njemu su geološke sile očigledne, a prožimanje između čovjeka i zemlje opaža se kroz uravnoteženi humanizirani krajolik koji ga predstavlja.
Riječima katalonskog pjesnika Joana Teixidora2, “…to je zatvoren krajolik, intiman, bogat sitnim detaljima, kojeg je lako kadrirati između šumaraka i blagih brežuljaka. Ima u njemu nečeg interijerskog, poput marljivom rukom vođenog kućanstva. Uvijek nas, na nekom zavoju, iznenadi poneki neočekivani kutak u kojem se zelenilo pretvori u tepih, magla u zavjese, granje u ornamentalne ukrase…”
ORIS: Uvjetuje li porijeklo razliku u arhitektonskom pristupu?
RCR: Porijeklo uvijek uvjetuje. U kolikoj mjeri to čini, ovisi o daljem životnom razvoju.
ORIS: Što mislite o današnjoj praksi arhitekata koji rade po cijelom svijetu?
RCR: Raditi po cijelom svijetu ne znači biti bolji arhitekt; možda tek bolji putujući arhitekt. Rezultati rada na taj način mogu imati nešto veći odjek, ali pravi profesionalni ugled postiže se samo istinskom vještinom.
ORIS: Jeste li i sami spremni na sličan oblik arhitektonske ekspanzije? Je li uopće moguće raditi drugdje, a da se ipak ne zapadne u površnost ili proizvoljnost?
RCR: Činjenica da smo započeli od sebe samih, blizu vlastitih korijena, dopušta nam da se hranimo vanjskim događajima. Razmjerno mogućnosti asimilacije tih vanjskih događaja možemo širiti lepezu svojeg djelovanja povećavajući joj raspon, jer je vrijeme ili, bolje rečeno, svijest o vremenu koju imamo tijekom tog izvanvremenskog putovanja izrazito osobne prirode.
ORIS: Može li arhitektonska razmjena obogaćivati (analogno npr. razmjeni u kulinarstvu)? Na koji je način na vas utjecao boravak u Japanu 1989. godine?
RCR: Kulturne razmjene uvijek obogaćuju i pozitivne su ukoliko se adekvatno destiliraju. Japanski senzibilitet, proizvod perfekcionizma najviše razine, nedvojbeno nas je osvojio, te smo nastojali od njega što više naučiti.
ORIS: Što je za vas identitet?
RCR: Osobnost stvari; kakvima se one pokazuju i kakve uistinu jesu.
ORIS: Utjecaj mjesta ključan je za vaš rad. Mjesto nastojite dubinski shvatiti kako biste aktivirali sav njegov potencijal. Možete li pojasniti kako se prodire u stvarnost nekog mjesta, kojim mehanizmima?
RCR: U stvarnost nekog mjesta prodire se upravo obraćajući pažnju na tu stvarnost. Ona se manifestira kroz nekoliko ravnina: jedna je ravnina objektivna i fizička, sa svojom bližom i daljom pojavnošću; druga, ljudska i kulturna, predstavljena je kontekstom; treća, subjektivna i onirička, posjeduje sposobnost motiviranja, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu.
Zemlja, organizam obdaren vlastitim životom, ima na svojoj površini brojna suptilna strujanja, materijalna i nematerijalna, koja uvjetuju kvalitetu pojedinih mjesta. Njihov duh, koji se udiše prenošen vibracijama, moguće je zamijetiti, shvatiti i, naposljetku, apstrahirati.
ORIS: Svojim projektima Atletske staze ili, na primjer, Paviljona za kupanje postigli ste maksimalnu usidrenost arhitekture u okoliš. Toliku da se o njima više ne može govoriti kao o projektima u krajoliku, već kao o istinskim interpolacijama u krajolik. Apstrahiranjem – pročišćavanjem odnosa do esencijalnog – vertikale stabala postale su još uspravnije i prisutnije nego što su to bile prije, a s druge je strane horizontalnost vaše arhitekture još naglašenija. Rezultat je, dakle, intenziviranje percepcije. Možete li s tim u vezi objasniti pojam napete ravnoteže, koji ste razvili u svom tretmanu mjesta?
RCR: Napeta ravnoteža predstavlja uravnoteživanje dviju sila istog intenziteta, ali dijametralno suprotnih karaktera. Vaga se ne da uravnotežiti ako joj se oba utega stave na istu stranu. Kako bi se postigla ravnoteža, utege valja smjestiti na suprotne strane usprkos tome što se mase i dužine mogu činiti neusklađenima.
Mjesto i arhitektura upravo se tako ponašaju; kad se jednom uspostavi ravnoteža, bolje je da to bude ravnoteža vage nego ravnoteža viska.
ORIS: Australski arhitekt Glenn Murcutt voli citirati jednu misao Ralpha Walda Emersona3 iz njegova eseja o samopouzdanju, koja glasi otprilike ovako: “Vjerovati svojim mislima, biti uvjeren da istina u tvom srcu vrijedi za sve ljude – tu leži genij. Izražavaj svoja unutarnja uvjerenja i ona će dobiti univerzalno značenje; jer, kad dođe vrijeme, ono najskrovitije postat će ono najjasnije”.
Kako je moguće da jezik vaše arhitekture bude čitljiv i daleko izvan Girone, u kojoj uglavnom stvarate? Je li to stoga što tragate za onim suštinskim u stvarima, za bazičnom istinom koju ljudi prepoznaju na dubljem nivou bez obzira na kulturne razlike i prije no što je racionalno shvate? Iako percepcija jest individualna, senzacije su istodobno i umnogome zajedničke. Što dublje utonemo u vlastitu individualnost, to više senzacije postaju opće, duboko i tipično ljudske. Slažete li se s time?
RCR: Da, u potpunosti se s time slažemo. Putovanje u vlastitu unutrašnjost uvijek najviše iznenađuje i najviše otkriva. Štoviše, ono omogućuje da do drugih dopre određena izvornost u načinu djelovanja. A upravo ta izvornost izaziva svojevrsnu identifikaciju koja potencira pojavu brojnih polariteta, nasuprot uopćavanju koje drugi promiču, brane ili zastupaju.
ORIS: U dokumentarcu Wernera Herzoga4 Bijeli dijamant, snimljenom u prašumi Guayane kod veličanstvenih slapova na rijeci Potaro, lokalni Rastafarijanac uživa u promatranju slapa kroz kapljicu vode. Kad mu redatelj tom prilikom postavi neko banalno pitanje, mudri Rastafarijanac mirno odgovori: “Toliko vrištiš da te ne mogu čuti”.
Kad govorite o ne-mjestu, i vi kažete da ono vrišti. Nasuprot tome, gledajući vašu arhitekturu, osjeća se neodoljiva prisutnost vanvremenske tišine. Je li tajna univerzalnosti upravo u toj tišini u kojoj je zapretana još neotkrivena istina – tišini kao univerzalnom jeziku?
RCR: Ta metafora iz filma neodoljivo je lijepa. Ne znamo je li tajna univerzalnosti u tišini. Izvjesno je, međutim, da promjene u svemiru – posljedice eksplozija, sudara, apsorpcija… – emitiraju valove koji su po našem shvaćanju zvučni. Ne znamo hoće li univerzalnost biti postignuta nekim svemirom bez pokreta, bez sudara… u vječnoj tišini.
Ali možemo ustvrditi da u svim područjima, a u glazbi prvenstveno, tišina ima jednaku vrijednost kao i ton.
ORIS: Za razliku od univerzalnosti jezika vaše arhitekture, slušajući vas dok govorite o svom radu, primjećuje se vaša osebujna uporaba verbalnog jezika. Neke riječi za vas imaju specifično značenje, gotovo kao da ste razvili svoj šifrirani jezik – verbalizaciju vlastitog arhitektonskog pristupa. Da bi proniknuli u taj jezik, drugi ljudi moraju učiniti određen napor. Time kao da od sugovornika zahtijevate ono što sami neprestano ulažete u svoju arhitekturu: odmak od svakodnevne konzumerističke površnosti, tj. veći angažman u svrhu produbljenja iskustva. Biste li se složili s time?
RCR: Kad se radi u timu, često se stvori jedan vlastiti žargon u kojem komunikacija postaje jednostavna i ekonomična (ponekad, štoviše, i bez riječi). U tom smislu – umjesto da od drugih očekujemo ulaganje napora ne bi li taj naš žargon razumjeli – radije bismo rekli kako je kod nas više riječ o svojevrsnoj lijenosti u izražavanju.
Mi nismo ni pisci ni govornici; štoviše, razumijemo da se arhitektura može prije istinski shvatiti kroz osobno perceptivno iskustvo nego kroz teorijske procjene autora. Ipak su u tom smislu prikladnije, a ujedno i zanimljivije, teorijske procjene kritičara.
ORIS: Kao arhitekte vas krasi neobična dualnost: senzibilitet za stvaranje specifične atmosfere uz istodobnu preciznost u konkretiziranju objekta, drugim riječima: rijedak spoj istovremenog smisla za apstrakciju i materijalizaciju – nešto što rijetko posjeduje jedan autor ili autorski tim.
RCR: Materijalizacija nas zaokuplja kao nerazdvojiv dio arhitekture. Ideje su poput dima koji lebdi ili se pak uhvati kako bi se od njega napravio sorbet (slavni sorbet od dima katalonskog kuhara Ferrana Adrià5). Uhvatiti dim u obliku sorbeta znači pronaći adekvatnu strukturu za materijalizaciju apstraktnih koncepata koji bi se inače rasplinuli.
ORIS: Smatrate da iskustvo nije prenosivo. Kako onda podučavati arhitekturu, s obzirom na to da ste se okušali i na tom području? Umjetnost se primarno spoznaje intuitivno; da li stoga u podučavanju osjetilnost pretpostavljate akademskom znanju? Kako budite samopouzdanje studenata, kako im pomažete da nađu sebe u prevladavajućoj površnosti slika i predodžbi?
RCR: Studente treba pokušati naučiti misliti, zaključivati, odlučivati. Sama materija, bila to arhitektura ili nešto drugo, nije po sebi bitna. Osnovno znanje stječe se njegujući neku vrst nemira i aktivne ustrajnosti, a dublje poznavanje dolazi razvijanjem sposobnosti prosuđivanja, sustavno bježeći od rutine.
Sebe pronalazimo tek mnogo kasnije, kad nakon puno predanosti i akumulacije znanja počinjemo odista učiti, istraživati i uvježbavati ono što nas zanima, stječući tako, poput kakvog dobrog gimnastičara, sposobnost ostvarivanja fleksibilnih i brzih mentalnih operacija.
ORIS: Govorite o podijeljenoj kreativnosti kao o načinu rada koji utječe na podizanje kvalitete krajnjeg rezultata. Kako se ona konkretno manifestira? Je li s tim u vezi vaše stajalište da se sve uvijek zbiva između, pa je u tom smislu i “3 bolje od 1”?
RCR: Dok pretjerano “ja” može voditi u ludilo, podijeljeno “ja” donosi nam ravnotežu. Stabilna struktura nedvojbeno počiva na tri točke.
ORIS: Kako je na vaš način rada utjecala činjenica da nikad niste bili zaposleni ni u jednom birou prije no što ste osnovali vlastiti studio? Činjenica je da se danas mlade autorske skupine sve ranije upuštaju u samostalan rad. Smatrate li to pozitivnim trendom?
RCR: Zapravo ne znamo može li se takav trend ocijeniti općenito pozitivnim. U našem slučaju, to je značilo intenzivno raditi u jednoj prilično izoliranoj situaciji, kako bismo stvorili vlastitu, izvornu i čak pomalo naivnu, platformu.
ORIS: Ako je podijeljena kreativnost način na koji radite, koja bi bila vaša metoda projektiranja? Možete li opisati njen početak i tijek?
RCR: Prva misao uvijek se rađa uspostavljanjem odnosa između dva različita koncepta: mjesta i funkcije. Nastojimo uhvatiti atmosferu operirajući negdje između razuma i impulsa.
ORIS: U svojoj arhitekturi često posežete za perforacijom volumena i uokvirivanjem kadrova iz krajolika. Kažete da je važno sačuvati prisutnost zraka i njegova slobodnog gibanja kroz arhitekturu i oko nje. To pomalo podsjeća na Michelangelovu težnju da skulpturu oslobodi iz kamena uklanjanjem suvišne tvari oko nje.
Možete li u tom smislu objasniti svoj pojam praznine? Kako vam ona pomaže da vaša arhitektura postigne tako zapanjujući stupanj fuzije s prirodom?
RCR: Iskreno vjerujemo u istinitost onog što je govorio Michelangelo. Kad on oslobađa skulpturu od kamena, to znači da je skulptura već tamo; treba je samo učiniti vidljivom. Prisutnost praznine u našim djelima na sličan način nastoji pojasniti da je zrak/prostor već tamo; treba ga samo pokazati. Treba osloboditi kamen, uokviriti zrak.
Svemir je prostor i možemo ga odrediti tek kad uspostavimo referentne točke. Ukoliko ga želimo spoznati, treba ga postaviti u odnos s nečim. I upravo je taj odnos ono čemu mi nastojimo dati oblik.
ORIS: Možete li obrazložiti važnost promjene percepcije gibanjem po prostoru i njegovim stupnjevanjem? Na koji način filteri igraju ulogu u percepciji prostora?
RCR: Percepcija jednog subjekta u jednom određenom položaju jedinstvena je. Ona se mijenja razmjerno tome koliko se mijenja fizička i psihička pozicija subjekta. Pritom je bitno odrediti svojevrsnu promenadu koja pospješuje percepciju pobuđivanjem osjetila unutar zaklona stvorenog arhitekturom.
Pojava filtera naglašava dubinu, a s njome i žudnju za otkrivanjem prostora koji nas okružuje i koji ne smije biti sagledan odjednom i u cijelosti, nego tek postupno.
Dopustite da ponovo citiramo Marinu6, koji kaže: “Percipirati znači usvajati poticaje dajući im smisao”.
ORIS: Osim svojevrsne elementarnosti anonimne tradicijske arhitekture vaš rad ima izraženu apstraktnu skulpturalnost, čak monumentalnost, i snažno podsjeća na djela land arta. Funkcija tu kao da je sekundarna ili bar nije očigledna.
Istovremeno govorite o važnosti učenja od drugih grana umjetnosti. Što vam je donijelo proučavanje drugih umjetnosti? Je li izražena likovnost vašeg rada rezultat proučavanja tih drugih umjetnosti, koje su – za razliku od arhitekture – lišene imperativa funkcije?
RCR: Nema sumnje da proučavanje drugih umjetnosti oslobođenih diktata funkcije omogućava naučiti kako izraziti prostorne vrijednosti te kako ih naglasiti. Kategorije kao što su dubina, praznina, prozirnost, u tim se umjetnostima izražavaju u prvom licu. A te se kategorije ne smiju izgubiti u traganju za funkcijom, nego se kroz nju trebaju što bolje izraziti. Funkcija je neodvojiv uvjet arhitekture koji se ne smije zapostaviti, ali ga ne treba ni pretvoriti u mehaničkog protagonistu, nego u organski i strukturni prostorni rezultat.
Umjetnost treba djelovati na našu unutrašnjost uzdižući nas na uzvišene razine čovječnosti, kako nam preporuča katalonski pisac Racionero7.
ORIS: U projektima upotrebljavate minimalan broj različitih materijala. Više vas zanima maksimalan broj oblika pojavnosti jednog materijala. Što time postižete? U kojoj mjeri to utječe na senzualnost i cjelovitost vaše arhitekture?
RCR: Rezultat zbroja raznorodnih materijala obično je jednak nuli. To je kao kad zbrajamo pozitivne i negativne brojeve; jedni materijali poništavaju druge. Kad pak zbrajamo različite registre jednog istog materijala, oni intenziviraju spoznaju o njemu.
Uzmimo za primjer jabuke, kojih postoji tolika raznovrsnost da određena mješavina može postići poželjni i uravnoteženi omjer okusa slatkog i kiselog, trpkog i blagog bez potrebe za dodavanjem aditiva i koloranata. Dobiveni rezultat naposljetku objedinjuje prirodno s profinjenim, znanje s radom.
Upravo uz pomoć takvih strogih znanstvenih operacija budi se senzualnost, koja godi osjetilima.
ORIS: U smislu pristupa materijalu podsjećate na švicarske arhitekte Herzoga & de Meurona i Petera Zumthora. Sve njih zanima izražavanje unutarnjih nevidljivih svojstava i potencijala materijala, te priznaju utjecaj konceptualnog umjetnika Josepha Beuysa na svoj rad. Ideju da se smisao djela ne razvija iz samih stvari, već iz odnosa među njima, promovirala je apstraktna umjetnost prošlog stoljeća. Kakav je vaš stav o tome?
RCR: Stvari nikad nisu dobre ili loše same po sebi, one to postaju tek u odnosu s drugim stvarima. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća “apsolutno” je dalo prednost “relativnom”. Upravo zbog toga pravi značaj nije u samim stvarima, nego u odnosima koji se među njima uspostavljaju. Priroda odnosa je ta koja stvara nove spoznajne i osjetilne prostore.
ORIS: Kad smo već spomenuli Zumthora, lako je pronaći mnogo dodirnih točaka između vašeg i njegovog djela. Zumthor, međutim, insistira na temi/ideji kao osnovi projekta, dok vi naglašavate da ideja nije pokretač, nego tek “jedan od sastojaka složene kombinacije”. Možete li to objasniti?
RCR: Briljantna ideja, ma koliko nužna, sama po sebi ne vodi nikamo. Arhitektura je prostor u kojem živimo; između ideje iz koje se ona rađa i dovršene zgrade kojom prolazimo i koja nas može dirnuti postoji dugotrajan proces u kojem ideja nije ništa više do prva, i stoga bitna, karika jednog puno dužeg lanca.
Pravi je cilj povezati događaje i osjećaje duboko osobne prirode s motivima i predodžbama od univerzalne važnosti.
ORIS: Na vas je primjenjiva uvriježena tvrdnja da se kreativnost ne sastoji od fantastičnih izuma, nego od niza otkrića. Vaš se rad razvija kao kontinuirani proces, kao jedno dugotrajno, uporno istraživanje na odabranom putu. Neki se motivi ponavljaju, a neki se postupno transformiraju iz projekta u projekt. U tom smislu su vaši pojedinačni projekti etape na tom putu, a ne slučajni proizvoljni skokovi. Slažete li se s time?
RCR: Slažemo se s vama; odista se radi o dugotrajnom putu koji se trajno slijedi i isprepliće. Što se tiče kreativnosti, iskoristili bismo ovu priliku i, ako nam dopustite, citirali katalonskog pisca Xaviera Bru de Salu8, koji govori o pet osnovnih koncepata kreativnosti:
1. poznavanje same materije
2. poznavanje srodnih područja
3. puno napora i posvećenosti
4. smisao za rizik
5. talent
Sam se Bru de Sala pita: “A talent, tek na kraju?” Da! Jer – ne zaboravimo – Muze, velike zaštitnice umjetnosti, bijahu kćeri Mnemozine, same Memorije.
ORIS: Kako se odnosite prema aktualnim trendovima, modi u arhitekturi koja nastoji iznaći nove načine projektiranja?
RCR: Ne volimo ni trendove ni modu. Arhitektura je put na duge staze i ukoliko si tu vođen nekom modom, kad napokon završiš gradnju… – već si zakasnio!
Danas ima trendova u arhitekturi koji se uglavnom bave procesom, mehanizmima i strategijama i koji su više usredotočeni na način djelovanja i sam pristup, nego na konačni rezultat. Radi se o dijagramskim operacijama, matricama s gotovo beskrajnim parametrima, o mnogostrukim jednadžbama koje nastoje riješiti moćna računala. A mi ipak još uvijek vjerujemo u čovjekovu sposobnost rješavanja problema, gdje je kvalitativna procjena parametara važnija od njihova broja.
Projektiranje, neposredno povezano sa stvaranjem, predstavlja nečiju kompleksnu osjetilnu intervenciju, koja se teško da objasniti.
ORIS: U ranijoj fazi vašeg rada bili su prisutni snažni modernistički volumeni, kontrolirana geometrija. Recentno se, međutim, primjećuje veća formalna sloboda, a i sami ste spomenuli aktualnu težnju za oslobađanjem od geometrije. Možete li to pojasniti? Je li to najava svojevrsnog pomaka od apstrakcije u smislu približavanja prirodi (s obzirom na to da je vašu arhitekturu William Curtis kategorizirao “između apstrakcije i prirode”9)? Ili je moguće da je aktualni arhitektonski utjecaj meke geometrije ipak ostavio traga na vašem procesu?
RCR: Apstrahirati ne znači odabirati kako bi se olakšalo razumijevanje; apstrahirati znači izvući suštinu kako bi se pojačala spoznaja. Izraz meka geometrija zanimljiv je ukoliko se radi o omekšavanju koncepta geometrije u smislu podložnosti “slobodnih” formi “pravilnima”. Bilo koji oblik može se reproducirati u skladu s pravilima koja nisu nužno podređena principu pravog kuta.
Poznati baskijski kipar Chillida10 objašnjavao je da pravi kut ne postoji. On je to ovako formulirao:
“…Sjetimo se kako su Grci otkrili pravi kut; – a bilo je to dragocjeno otkriće – to je bio kut kojeg čovjek čini sa svojom sjenom. Tako je otkriven pravi kut; nazvali su ga gnomon (označivač). Ali, zapitajmo se, ima li taj kut odista 90 stupnjeva ili je to rezultat kasnije racionalizacije? Ne znamo da li je kut kojeg su oni otkrili imao 90, 89 ili 92 stupnja; znamo jedino da je to bio kut između čovjeka i njegove sjene. Taj je kut ustvari živ; može imati mnoštvo inačica te se može zavrtjeti poput nezaustavljivog viska. Mene više zanimaju ovakva opažanja nego apsolutna definicija pravog kuta od 90 stupnjeva. Na taj način, ako pomaknem svoje tijelo, ili ako pomaknem krutost i otuđenost pravog kuta prema jednom lagano tupljem ili lagano oštrijem kutu, prostorni odjeci bit će beskrajno bogatiji.”
ORIS: Vaše napredovanje prema izvanvremenskoj projektualnoj tabuli rasi, kako ste se sami izrazili, vidim kao “napredovanje unatrag”. To se može usporediti s onim što je Mies na drugi način već napravio – poniranjem u suštinu, svojevrsnim zatvaranjem kruga. Kako se kretati na takvom putu?
RCR: Tabula rasa pruža neograničen izvor mogućnosti. Ukoliko nismo robovi forme, kategorizacija ni mitova, tad okrećemo svoj pogled u dubinu, prema suštini i duhu stvari. Suština nam odgovara vrlo jasnim i očiglednim jezikom. Tek potom može ona poprimiti prikladan izraz – proizašao iz suštine same ili iz drugih spoznaja kojima se stvaralac hrani – postajući naposljetku vrlo bliza Ljepoti.
1 José Antonio Marina (Toledo, 1939.), španjolski filozof i pisac, posvećuje svoj istraživački rad studiju inteligencije, osobito mehanizama umjetničke, znanstvene, tehnološke i ekonomske kreativnosti. Autor je teorije inteligencije koja počinje s neurologijom, a završava etikom. Njegova posljednja djela bave se inteligencijom organizacija i političkih struktura.
2 Joan Teixidor (Olot, 1913. – Barcelona, 1992.), katalonski pjesnik, esejist i kritičar umjetnosti. Poezija J. Teixidora odlikuje se intimnošću i vedrinom.
3 Ralph Waldo Emerson, (Boston, 1803. – Concord, 1882.), veliki američki pjesnik. Esej Samopouzdanje napisao je 1841.
4 Werner Herzog, (München, 1942.), njemački redatelj. Dokumentarac Bijeli dijamant (orig. The White Diamond) snimio je 2004.
5 Ferran Adrià (L’Hospitalet de Llobregat, 1962.), katalonski majstor kulinarstva, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada na području autorske kuhinje, prema nekim izvorima smatran najboljim kuharom svijeta. U posljednjih nekoliko godina, medijski vrlo eksponiran.
6 usp. 1.
7 Lluís Racionero (La Seu d’Urgell, 1940.), katalonski pisac i esejist, diplomirani inženjer strojarstva i ekonomist, magistrirao urbanizam na sveučilištu Berkeley (SAD). U tisku često objavljuje kontrakulturne tekstove, članke o orijentalnim temama, eseje o raznim oblicima kulture i dokolice.
8 Xavier Bru de Sala (Barcelona, 1952.), katalonski pisac, esejist, pjesnik i novinar. Bio je direktor izdavačkog poduzeća Proa i vodio Kulturnu promidžbu katalonske vlade.
9 RCR; Curtis, William, 2004.: RCR Aranda Pigem Vilalta arquitectes : Entre la abstracción y la naturaleza = Between abstraction and nature. Editorial Gustavo Gili, SA, Barcelona.
10 Eduardo Chillida (San Sebastián - Donostia, 1924. – 2002.), veliki, svjetski poznati baskijski kipar.